Osnovna škola Ivo Kozarčanin Hrvatska Dubica

Baćin, pitoreskno seoce u sastavu općine Hrvatska Dubica, koje se smjestilo na dražesnim obroncima jugozapada Sisačko-moslavačke županije duž rijeke Une. Stanovništvo sastavljeno od tek malo iznad 1800 žitelja posvećenih uglavnom ratarstvu i stočarstvu čini ovo mjesto idealnim utočištem svakoj mira žednoj duši. Nepretenciozno i nadasve pitko mjesto, sa sasvim prosječnim natalitetom ostalo bi u potpunosti svedeno na društvenu i političku marginu jedva uočljivu neupućenom oku prosječnog Hrvata, time omogućujući svojim žiteljima mir kojim su godinama prije navikli živjeti.

Tako bi vjerojatno i ostalo, da sudbina nije imala vlastiti plan koji je ovu idiličnu prirodnu pozornicu učinio poprištem jedne od najvećih opereta dvadesetoga stoljeća te time izmijenio njezin tijek zauvijek. Naime, od 1991.-1995. u spomenutom raju odvijalo se uprizorenje operete koja je bila svojstvena po tome što njezin libreto nije, po uvriježenom običaju, bio unaprijed napisan, već se razvijao kako se razvijala i ona sama te time prosječnom gledatelju pružao uvijek nagle obrate i neuhvatljiv kraj. Odabir glumaca vršio se sporadično i spontano osiguravajući joj time stalnu svježinu izvedbe. Kostimografija joj bijaše oskudna, a rekviziti svedeni na krajnji minimum. No njen neupitan vrhunac svakako činiše brojni statisti koji bijahu i više nego spremni uskočiti u izvedbu svaki put kada bi netko od glumaca bio privremeno ili trajno onesposobljen, održavajući tako njenu kvalitetu i tečnost na zavidnoj razini. Mnogi od njih, donedavno i bezimeni, nisu prezali ni život položiti u ishod iste, u koji su toliko vjerovali, za koji su udisali, te ga vjerojatno zadnjim vapajem gotovo i mogli okusiti. Suvišno je uopće spomenuti brzinu kojom je spomenuta predstava prešla s regionalne na nacionalnu, a potom i globalnu razinu. A na kraju, kad dovoljno suza bi proliveno, mnogo rekvizita uništeno i višesatnost predstave okončana, mnogi joj uputiše gromoglasan pljesak, samo da bi ju ubrzo potom prepustili nijemom utonuću u rijeci vremena.

Upravo na tom raskršću zbivanja počinje naša priča o skupini entuzijasta i provoditelja sjećanja na nepravedno minule povijesne događaje koji su na sebe preuzeli herkulovski zadatak trajnog osvježavanja uspomena na spomenutu operetu u srcima starih i mladih. Naime, povodom održavanja svog VI. kongresa u Zagrebu i Sisku od 14.-16. lipnja, Hrvatsko žrtvoslovno društvo odlučilo je povećati tu zaboravljenu točkicu na karti održavanjem spomena i časti onima koji su, doslovno i u prenesenom značenju, održavali našu operetu na životu, čak i u trenucima kad su joj najveći među optimistima prognozirali neslavan kraj. Stupili su u kontakt s jedinom školom na tom području, osnovnom školom Ive Kozarčanina, kako bi joj pružili pomoć u obimu u kojem su u mogućnosti. Posljedično, u suradnji s tvrtkom SCAN d.o.o., posjetili su navedenu školu u obliku osmočlanog izaslanstva ne bi li joj uručili donaciju u obliku didaktičkih pomagala prijeko potrebnih za nastavak njena nesmetanog rada (stolni, prijenosni dijaprojektor s priborom, digitalnu lupu s pripadajućim PC-om i digitalni multimetar). Gosti su bili radosno dočekani, počašćeni zvucima naših glazbala, nesigurnošću recitacija naših učenika i optimizmom njihovih glumačkih izvedbi, a potom počašćeni domjenkom i provedeni prostorima naše škole, koja svoju statističku prosječnost nadoknađuje svakodnevnim entuzijazmom i upornošću. 

Spomenuti susret tako bijaše iznimno poučan i samim učenicima, koji su imali priliku osobno upoznati neke od izvorne postave glumaca prethodno spomenute operete globalno poznate pod prostodušnim nazivom Domovinski rat, koji su poživjeli i imali priliku drugima pripovijedati o njoj. Sama škola odaje počast tom događaju svakog 21. listopada u godini, polaganjem vijenca u spomen onima koji su pali, kako bi mi danas mogli ponosito stajati. Susreti ovakve naravi namijenjeni su kako bi služili kao trijumf pobjede, svjetionik nade i geslo ljudskoga duha diljem svijeta, gdjegod je on oslabljen.