Osnovna škola Ivo Kozarčanin Hrvatska Dubica

Bezbrižno ljeto je napokon zatvorilo svoja vrata dobrodošlice (mada je upitno je li ih ove godine uopće i otvorilo), te su nekoliko stotina tisuća školaraca ponovno postali robovi nemilosrdne budilice. Razlog utamničenja: za njihovo osobno dobro (mada sami nisu tog svjesni); trajanje robije: ne manje od devet mjeseci; mogućnost pomilovanja: uvjetna (uz solidne ocjene i dobro ponašanje). Među tom širokom grupom osnovnoškolaca su i učenici naše male osnovne škole, neki posljednji put, neki ponovno (i ponovno), a neki po prvi put. 

Dojučerašnji sat dužeg spavanja koji uzimasmo zdravo za gotovo naglo nam postade pijesak vremena koji nam nepovratno klizi iz udžbenicima otežalih dlanova, a vikend planovi tek obećanje mogućnosti uvjetovane uspjehom u školi i trenutnim raspoloženjem naših roditelja. Tek koji sat prije hrana je klizila lakše imavši bolji okus, piće djelovalo na nas gotovo iskonskom svježinom,a poslijepodnevno izležavanje svojom puninom je naprosto dobivalo oblik duhovnog uzdignuća. Sad, hrana je bezokusna, piće mlako a svijet promatramo isključivo u nijansama sive boje. Unatoč svemu, u surovosti nastale zbilje, četrnaest malih osmjeha prošlo je kroz vrata naše osnovne škole prvi put te je time njihov život postao toliko veći, širi, ozbiljniji, dok sunce u tom trenu naprosto nikad jače nije sjalo. „Više nismo djeca!“- rekli bi oni polusrdito, svi do jednog, dok bi mi, gledavši ih tako sa prevelikim torbama pomislili: „Da mi je vratiti se samo na tren u vrijeme kada živjeh za majčin i očev osmjeh...!“.